Dolina Velika Kalica, Mesna Lastva 02.-03.03.2019
Od planirane šestočlane ekipe, u petak popodne se upućuje auto s četvero ljudi iz Dubrovnika. Kako nam je ekipa iz Beograda rekla da mjesta u alpinističkom bivku ima komodnih šest, tako smo otprilike i planirali no igrom slučaja nam otpadnu dva igrača.
Subota je opuštena, bez puno žurbe se ustajemo, doručkujemo planinski doručak u Ora koji će nas držati većinu dana i odlazimo u Voli-ja po ostatak spenze. Kako nas je sada samo četvero razmišljamo na koji način iznijeti sve planirano jer je to sada već preteško za naše već prekrcane ruksake. I tako prije odlaska u Veliku Kalicu lutamo po butigama Žabljaka u potragu za sanjkama ili tzv. sklisko. Ništa nam to ne prolazi za rukom pa se odlučujemo za plastičnu lopatu za snijeg koju ćemo nakrcati drvima i potrebnim tekućinama za bolji san te vući za sobom.
Oko 10:30 krećemo s parkinga kod Crnog jezera, težina ruksaka je oko 20-tak kila plus improvizirane sanjke nazvane Mare oko 15-tak kila. Mare nam nije bila laka nikako, trebalo je nekoliko prepravaka i negdje na raskrižju u šumi za Veliku Kalicu smo je uspjeli namjestiti da što bolje klizi ali svejedno nam je zadavala muke i otežavalo kretanje.
Srećemo planinare iz Sarajeva koji su noć prije spavali u alpinističkom bivku i kažu kako se nisu grijali i da nam treba možda još sat, sat i po do bivka. Vedar i lijep dan sve do ulaska u dolinu, ugledamo bivak sretni što smo „uskoro“ tu. Crveni bivak kao da se odmicao što smo se više približavali i naravno da se spustila debela gusta magla i više ništa nismo vidjeli. Tu je počela igra živaca. Po sjećanju gdje se nalazi još dok smo vidjeli prst pred nosom i kartom uspijemo nabasati na bivak nakon sveukupno šest sati hoda od Crnog jezera. Presretni ulazimo u bivak koji nam je izgledao na slikama puno veći i mislimo se šta je ovo.
Nakon što smo se razmjestili po bivku, naložili peć, otvorili zasluženu pivicu, bivak nam je bio ogroman i divan. Što stvarno i jest. Polica i kukica ima i previše pa je lako namjestiti se. Peć je odlična, česvina drvo još bolje i izolacija savršena. Nakon šest slijedova večere oko 22h smo pozaspali u pretoplom bivku.
U nedjelju ujutro kupimo sve stvari iz bivka i ostavljamo sljedećim planinarima domaćeg vina i drva. Sretni smo što nam ničeg nije falilo i što možemo ostaviti nešto budućim gostima bivka. Dolazimo ispod smjera Mesna Lastva, kuloar koji vodi na Savin kuk. Tu ostavljamo skije, krplje i sve što nam ne treba za penjanje. Prosječnog nagiba oko 40 stupnjeva s užitkom smo odradili. Pred sami vrh je nagib oko 80 stupnjeva gdje se odlučujemo osiguravati. Vrlo kratak ali izazovan izlaz iz smjera. Srećemo Sarajlije na vrhu od jučer, brzo mahanje i još brže spuštanje jer je vjetar pojačavao i htjeli smo se što prije vratiti u zaštićeni kuloar. Nismo se ni slikali na vrhu. S velikim osmjehom se spuštamo dole gdje su nam stvari i vraćamo se nazad na Crno jezero gdje nam je auto.
Za vikend su nam se pridružili dva Durmitorska psa od koji je jedan čak izašao na Savin kuk pa smo ga morali navezati i spustiti dole. Koliko god planirao, improvizacija te uvijek nađe.
Svakako, u ljetnim uvjetima je potrebno oko tri sata do bivka, po snijegu i s teškim ruksacima 5-6 sati hoda. Može se preživjeti bez grijanja ali tko želi uživati u bivku – preporučujemo česvinu. Stvarno se pokazalo najboljim drvom. Ima madraca na kojem bi moglo leći oko šest ljudi i mjesta za još dvoje ali bez madraca na krevetu.
Nina, Goran, Stano, Vedran
