Aconca-Hue ili Kameni Stražar, kako su još Inke nazivale najveću planinu Južne Amerike i južne hemisfere.Tamo ćemo se uputiti na 21 dnevnu ekspediciju, uspon na najveći vrh planinskog lanca Anda,planinu Aconcagua-u visoku 6962 mnv.

 

Godina je 1897.Matthias Zurbriggen, švicarski pustolov, istraživač, planinar, prvi čovjek koje je stajao na vrhu Aconcagua-e!Iz današnje perspektive modernog planinarstva i alpinizma, kada je prosječnom planinaru sve omogućeno, kada ima vrhunsku opremu,kada iz Europe treba 15-ak sati da bi se došlo u podnožje ove planine, jako je teško zamisliti kako je to izgledalo kada se švicarac u sklopu britanske ekspedicije uputio na tako zahtjevan uspon prije više od 100 godina.

 

Argentina je država od oko 39 milijuna stanovnika, smještena između Andi i Atlanskog oceana, sa prekrasnim glavnim gradom Bueanos Airesom, što u prijevodu znači Čisti Zrak, mada se to baš ne bi moglo reći za grad od 11 miliona stanovnika i 2 miliona automobila koji svakodnevno prometuju tim gradom.Zaštitni znakovi Argentine nogomet, flamenco i tango, a tipični proizvodi crno vino iz provincije Cuyo i gradom Mendozom gdje se proizvodi znameniti Malbec i jede goveđi odrezak – Chorozo.Ima nešto posebno u toj Argentinskoj govedini što je čini istinskim specijalitetom.Jedan od gradova na nešem putu,osim Buenos Airesa, je grad Mendoza na zapadu države.Jedan od najstarijih gradova Južne Amerike, ustanovljen 1561. godine, znači niti 100 godina nakon Kolumbovog otkrivanja kontinenta, trgovački , industrijski i kulturni centar provincije.Provincija proizvodi 70% vina i 14% nafte Argentine.Zbog blizine Aconcagua-e turizam donosi značajan prihod gradu i provinciji.Mendoza je grad koji se ponosi ulicama punim drvoreda i mnoštvom parkova i trgova te svojim sistemom za navodnjavanje.

 

Planina Aconcagua je dio najdužeg planinskog lanca na svijetu Andi 7200 km, koje se protežu od sjevera u Peruu pa sve do juga u Čileu te prema istoku na samu granicu Argentine i Čilea.Mlađe su naborano gorje nastale podvlačenjem Južno Američke ploče pod Nazca ploču prije otprilike 9 milijuna godina i znanstvene teorije dokazuju da svake godine Aconcagua naraste za 0,5 cm.Aconcagua je pravi mamac za planinare diljem svijeta, u prosjeku svake godine se 4000 planinara, alpinista pokušava domoći vrha.Upravo zbog tih razloga se unutar Nacionalnog parka Aconcagua velika pažnja posvećuje zaštiti prirode.Helikopteri odnose sav otpad sa strogo označenih mjesta za odlaganje otpada,zanimljivo je da na samom ulazu dobijete vrećicu za smeće i fekalije koju na izlazu uredno morate predočiti uz dozvolu za odlazak,a u slučaju gubitka vrećice ili nepoštivanja pravila vezanih za ekologiiju i zaštitu parka kazna je niskih 500$. NP Aconcagua je veličine 71000 ha i karta za ulaz u park se mora osobno kupiti u Ministarstvu turizma u gradu Mendozi i cijena nije nimalo mala, 400 €.Dozvola za boravak u parku vrijedi 20 dana što znači da u tom vremenskom periodu imate dovoljno vremena za siguran uspon i povratak sa vrha.

 

Nakon 3 dana putovanja iz Dubrovnika preko Zagreba,Pariza,Buenos Airesa dolazimo u Mendozu.Izrazito susretljivi domaćini dočekali su nas na autobusnom kolodovoru gdje smo došli nakon 15 satne vožnje iz Buenos Airesa preko,doslovno,cijele Argentine.Vozimo se prema hotelu,početak je 02.-og mjeseca i sredina je ljeta,+32’C u hladu uz velik postotak vlage u zraku čine boravak na otvorenom iznimno napornim.U Mendozi ćemo provesti 3 dana odmarajući se pred ekspediciju na najveći vrh Južne Amerike.Obilazimo znamenitosti,šetamo gradom,zbližavamo se međusobno jer,ipak,nitko nikoga nije poznavao prije ekspedicije,što naravno nije dobro,i od iznimne je važnosti znati tko ima kakvo iskustvo i u kakvoj je psiho-fizičkoj spremi.Nakon 3 dana druženja u Mendozi kucnuo je i taj čas,zadnjih 6 mjeseci izrazito napornih priprema sada će doći do izražaja,krećemo prema Aconcagua-i.3,5 sata vožnje iz Mendoze do Penitentesa malog mjesta podno Anda gdje je zadnja stanica našeg puta prije nego što ćemo ući u Nacionali park Aconcagua na visini od 2650 mnv,skoro 1000m visočije od našeg najvećeg vrha Sinjal 1831 m na Dinari.Dolazimo u kasno popodne i imamo dovoljno vremena da sortiramo najveći dio opreme koju ćemo poslati na mulama do baznog logora na 4300 m i udaljenog 14h hoda.Nije lako sve to posložiti,jer se ne smije preći težina od 30kg,samo visokogorske dvoslojne čizme teže skoro 3 kg,pernata vreća za spavanje 3kg,visinski šator 6kg,a toliko toga još ima.Oprema je jako bitan faktor sigurnog i uspješnog uspona na vrh.Jaki vjetrovi i iznimno niske temperature,koje se mogu spustiti i ispod -40C bez adekvatne opreme su smrtonosni.Bez pernatih jakni,rukavica,dvoslojnih čizama na vrh od skoro 7000m nema smisla ići.Na žalost kod planinara to uvijek i nije tako.Nevjerovatno je kako ljudi podcjenjuju planinu i dolaze fizički nepripremljeni,bez adekvatne opreme.I u našoj grupi je bilo tako,i na kraju se ispostavilo da je sve to bio ograničavajući faktor zbog kojeg je 7 kolega odustalo,što zbog manjka snage i fizičke izdržljivosti što zbog loše opreme koja je umalo dovela do ozbiljnih ozeblina i promrzotina na prstima,plućnog edema,dehidracije i svih oblika visinske bolesti.Pravilna aklimatizacija na visokim planinama je jedan od 2 najbitnija čimbenika uspjeha i preživljavanja na tim visinama.Osim vremena koje ako nas posluži i ne bude velikih padalina i vjetra pravilna aklimatizacija će dopustiti organizmu da podnosi taj manjak kisika puno lakše.Visinska bolest je bolest koja će pogoditi svakoga tko se nađe na tim visinama, a pri tom mislimo na visinu poviše 3000m.Manjak kisika koji je na 7000m 60% manji nego na morskoj razini tjera organizam da proizvodi više crvenih krvnih stanica koje lakše distribuiraju kisik do stanica.Produkt toga razrjeđivanja krvi je taj da srce u stanju mirovanja ima preko 100 otkucaja u minuti što predstavlja izniman napor za srce i krvne žile,kroz koje protutnji 350% više krvi nego kad smo u normalnim uvjetima.To se sve događa kad smo pravilno aklimatizirani što znači da je to normalno stanje na planini, a pod pravilnom aklimatizacijom se smatra da smo pravodobno pripremili organizam za tu visinu.Proces aklimatizacije ide postepeno i razmjerno je psihički naporan, jer se moraš penjati na određenu visinu provesti 1h da organizam ”upozna” tu visinu i na temelju toga proizvodi dovoljan broj crvenih krvnih stanica da dovede kisik do moždanih stanica.Kako izgleda jedan dan aklimatizacije!?Danas se moramo popeti sa visine od 2650 m do 3400 m gdje nam je prvi kamp Confluencia,dolazimo u kamp odmaramo jedan dan,sutra dan se penjemo na 3800m ostajemo gore 1h,vraćamo se na 3400m,provodimo dole najmanje 12h da bi se organizam mogao pripremiti za tu visinu,i tek nakon tog perioda idemo na visine preko 3800m odnosno 4300m u bazni logor Plaza de Mulas.

 

Plaza de Mulas je udaljen 12h hoda od Confluencije i izrazito je izcrpljujući uspon na 100% suhom zraku,temperaturi preko 35C i jakom vjetrovima koji kovitlaju prašinu koja se zavlači u sve pore tijela.Plaza de Mulas je najveći bazni logor poslije baznog logora najveće planine na svijetu Mount Everest i pruža svu udobnost koja se može zamisliti na planini.Internet,Coca Cola,web kamera pa čak i galerija su samo djelić usluge koje pružaju komercijalne agencije.U malom dijelu baznog logora smjestila se i naša agencija Lanko.Iskusni domaćini su nas odmah po dolasku dočekali sa hladnim voćem,toplim čajem ,mlijekom,čokoladama..Lako je danas biti alpinist,platiš i sve imaš,čak možeš platiti nosača da ti svu opremu nosi pa čak i do vrha.Meni se osobno to ne sviđa,taj iskonski način planinarenja gdje sve nosiš sam,hranu,šatore,opremu mi je puno draži,ali..Provodimo jedan dan u baznom logoru spremajući se na prvi ozbiljni uspon u visinski kamp Canada na 4900m koji će osim aklimatizacijskog uspona biti i uspon na kojem ćemo odnijeti dio opreme za logor na 5400m.Vrijeme nas služi odlično,5 dana smo na planini a na nebu nismo vidjeli ništa osim kondora koji nas cijelo vrijeme nadgleda i prati.Jako smo nisko i strahujemo da će se vrijeme dok se mi dogegamo do predvrh pokvariti.Idemo po planu pa što bude, na to ionako ne možemo utjecati.Na putu do baznog logora 2 člana su odustala zbog visokog tlaka i dio ekipe je pod strepnjom da se kod drugog liječničkog pregleda isto ne dogodi i njima.Osim tlaka pregledava se još i srčani ritam te zasićenost kisika u krvi.Svi mi koji smo sada na razini mora imamo između 96 i 99% posto kisika u krvi,rijetko tko ima 100%, a tamo je veliki uspjeh ako imaš od 76 prema gore.Ja sam konkretno imao 95% i to mi je dalo dodatni impuls samopouzdanja,tlak malo povišen a srce 105 otkucaja u minuti.Tortura koje tijelo mora još podnositi barem 9 dana i tek kad se spustimo ispod 3000m pomalo će se vratiti u normalan režim rada.Na planini susrećemo svakakve ljude, a najviše ekstreme kojima je samo u mislima osvajanje vrha.To je magična privlačnost kojoj se teško odhrvati,samo misliš na taj vrh,vrijeme i jesi li dovoljno odmoran.Onaj koji što manje o tome razmišlja i posveti se trenutku u kojem je tad puno će lakše odraditi zadaće i više uživati u usponu koliko god on bio naporan.Uspon od baznog logora do prvog visinskog kampa Nido de Condores je bio prava pokora,3 puta smo se penjali i spuštali da bi bili potpuno spremni i aklimatizacijski i dovoljno opremljeni hranom i opremom,a to znači da smo se ukupno popeli 3000m samo penjući se i spuštajući po planini.Nido de Condores je visinski logor koji je smješten na platou jugo-zapadnog dijela Aconcagua-e i kad je lijepo vrijeme pogled seže do u nedogled čak do Tihog oceana koji je 200-ak kilometara udaljen u Čileu.Nepregledni lanci planina Andi koje su dvije zemljine ploče isklesale podvlačeći se jedna pod drugu tjeraju nas svih na razmišljanje o snazi koja je bila potrebna da se tolika masa vine skoro do 7000m,impresivno.Jedan od najljepših zalazaka sunca sam doživio baš na toj visini u tom kampu,samo oblaci, sunce i planine.Dobra je stvar malo odlutati od stvarnosti dok se odmaramo u šatoru, oslobađa um tolikog pritiska kojeg se teško osloboditi.Često se pitam što ovo čovjeku treba, toliki napor, toliko odricanje, patnja,i dok spavaš i odmaraš napor je,dok topiš snijeg i kuhaš čaj na toj visini je napor..Malo je trenutaka, u stvari pa skoro nimalo kad ti je ugodno, ali baš zbog toga kad se domogneš tog vrha uspjeh je veći,slađi.Nakon 2 dana vrijeme je za uspon na slijedeći visinski logor imena Berlin koji se nalazi na 6100m.6h traje uspon do njega i 21kg opreme na leđima i taj uspon čini istinskim naporom i još k tome kad se pridoda činjenica da udišemo 40% količine kisika što udišemo na razini mora dolazak na Berlin svima je bio ravan usponu na vrh.Mali kamp smjestio se na malom balkonu podno gorostasnog kuloara Canaleta kroz koji će nas put navesti za niti 24h.Odmah po dolasku svi smo prionuli radu,izradi šatora,topljenju snijega,sortiranju opreme za završni uspon.Imamo problem.Kolegica iz Kanade koja se priključila ekspediciji ima znakove plućnog edema.Uslijed dijareje izgubila je veliku količinu tekućine iz tijela a time i veliku količinu minerala i vitamina, koji su neophodni za normalno funkcioniranje organizma na toj visini.Velika većina planinara pije tablete Diamox koje pomažu organizmu da bolje podnosi visinu.Ta tableta proširuje krvne žile čineći ih elastičnima a time više sposobnima da propuste veće količine krvi kroz njih.Nuspojava je često mokrenje i ako ne unosiš dovoljno tekućine u organizam vrlo lako se može dogoditi dehidracija što je na tim visinama iznimno opasno po život.U kombinaciji sa dijarejom cijeli organizam doživljava slom.Manjak tekućine povlači sa sobom povišenu temperaturu, dezorijentiranost, manjak apetita,jedini lijek za to je puno tekućine i silazak na manju visinu.To je nesretnoj kolegici bio jedina opcija.

 

Polazak je u 4h ujutro,buđenje u 03h da bi se izvršile posljednje pripreme.Noć je za divno čudo mirna i neobično topla, -12C,koji poklon.Jedan po jedan krenuli smo pomalo prema vrhu.Uspon do vrha ne smije trajati više od 10h u jednom smjeru i ako se ne stigne u okviru tog vremena, pripadnici rendžera koji nadgledaju tko je i kad došao, bez pogovora vraćaju nazad.Što smo se više uspinjali temperatura je bila sve niža a vjetar sve jači.Ritam je spor, i ne može i ne smije biti brži,dužina koraka ne smije biti duža od 1,5 dužine cipele.Svaki korak je borba,svaki udah još veća,prsti na rukama i nogama unatoč vrhunskoj opremi počinju zebsti.Zbog manjka kisika u krvi vjerojatnost da ćete dobiti ozebline je 20 puta veća nego da imate normalnu zasićenost kisika u krvi.Planina ništa ne pomaže.Zora pomalo sviće a trenutak obrisa planina u praskozorje je nešto što ćemo pamtiti cijeli život!Dolazimo do pola puta na 6500m podno kuloara Canaleta.Neispavanost,umor,nedostatak kisika čine mi trenutke nestvarnima, a koncentracija je tako bitna.Užasno je hladno -24 sa vjetrom od preko 70 km/h ledi kosti,dah mi se u trenutku ledi na bradi,prste na nogama i na rukama baš i ne osjećam kako treba,trenutak kada moram prelomiti,dali nastaviti dalje ili se vratiti.Malo sam sabrao misli,utoplio se čajem i dolučio nastaviti procijenivši da će prsti izdržati.Korak po korak uz uspon od 45 stupnjeva nagiba organizmom koji još uvijek dobro odolijeva čudom se,kao na pucu, ugrijaše prsti i samo je još trebalo malo koncentracije i snage da vrh prestane biti tolika opsesija i san.Dva sata otkad smo krenuli podno kuloara vrh je bio na dohvat ruke, još par koraka koji su trajali cijelu vječnost i vrh najveće planine Južne Amerike je bio tu.Ogroman plato šiban jakim udarima vjetra kristalno čistim nebom i suncem koje više ne daje toplinu bio je tu.Trenutak slabosti,prepušten samome sebi legao sam na tlo i prepustio se planini.Cijeli taj napor,odricanje,muka vrijedi za par trenutaka provedenih na vrhu!Teško je to nekome predočiti, ma koliko bio zanesen i strastven u opisivanju tih trenutaka.Počeo sam se rapidno hladiti i trenutak za odlazak je bio sve bliži.Par fotki i pokoji klip i crta nazad!Povratak je dio puta kada se 80% nesreća na planini događa!Zanesenost, adrenalin i želja za vrhom odjednom je nestala,ostaje samo umor,hladonća,glad i velika želja za povratkom u topli šator mogu rezultirati brzopletom greškom.SAD treba biti maksimalno koncentiraran,živ i sa svim djelovima tijela čini povratak uspjehom.Pomalo prema dolje sa velikom dozom napora da se koncentriram susrećem alipiniste koji idu prema gore,jedan po jedan posvećeni,svatko u svojim mislima hvataju posljednje trenutke uspona.Prošao sam najzhtjevniji dio silaska i tamo na istom mjestu podno velikog kuloara gdje sam razmišljao dali odustati ili ne sjednem i u tom trenutku emocije su navrle kao adrenalin koji me je tjerao prema gore,nisam se mogao suspregnuti i prepustio sam se blagom osjećaju slabosti da me preuzme.Gledajući tu ogromnu planinu oko mene koja mi je dopustila da se popnem emocionalno potpuno istrošen i na rubu sna krenem prema toplom šatoru gdje me čekaju sve blagodati planine,suha salama i napola zaleđeni tvdi sir..

 

Lazar Badanjac