Toponim Velika devet, da nije planinarenja vjerojatno nikad ne bi stigao do mojih ušiju. Velika devet brdo je u Konavlima koje gleda susjednu Sniježnicu prema jugu, a svoj zanimljivi naziv prema riječima naše jučerašnje voditeljice izleta Karle, vjerojatno je dobilo od riječi devetati ili same visine brda od skoro devetsto metara (za one koji vole precizne podatke niže je 24 metra od 900 ) . E sad, je li bura, neka bitka ili događaj u prošlosti nekoga izdevetao morali smo se sami uvjeriti.

Polazak kružne ture krenuo je, a kad bi drugo, nego u 9:00 iz malenog sela Šilješci. Selo okruženo brdima sa docima punim kupusa, štalama u kojima su krave, gumnom, većini nas odraslima na betonu, pružilo je rijetki doživljaj tišine, spokoja i mirisa, i već to bilo bi dovoljno za napuniti baterije rijetkim i dragocjenim prizorima. Prolazimo pored štale, skrećemo na lijevo u koloni jedan iza drugog, i sedamnaest školaraca i četvoro pratitelja hoda kako nas je Mario na predavanjima naučio . Razmišljam kako ono moram zamahivati štapovima da ne ubodem u nogu osobu ispred sebe . Karla na čelu grupe, Sanja u sredini i Luciano (među nama školarcima poznat kao čovjek od mačete) na začelju, odnosno u funkciji metle. Pojam „metle“ pojasnio nam je Ivica na prethodnom predavanju . I tako, uz doskočice i anegdote čavrljamo i penjemo se. S nama je i Vlaho iz HGSS-a koji onako uz put sebi u bradu komentira, dok god se mi šalimo i pričamo hodajući uzbrdo, nije nam teško i ne treba nam pauza za odmor. Sad bi ovi iz mlađih generacija na kraju rečenice stavili „NOT“ . Korak po korak, došli smo do vrha. Karla nam je putem demonstrirala i praćenje markacija odnosno način kako joj vjerovati (ili ne). Veselili smo se trenutku otvaranja zdjelica s hranom i pripremljenim kolačima, dva sata kasnije dočekali smo ga . Vjetar je jačao kako smo se bližili vrhu, te smo našu pauzu nakon zajedničke fotografije i divljenja predivnim vidicima sa samog vrha ipak napravili malo niže u zavjetrini, okupani siječanjskim suncem gledajući u pučinu. A onda, u tako idiličnom i spokojnom trenutku netko me potapše po ramenu i pruži mi komad žutog konopa u ruku . Nema opuštanja, vježbamo vezanje čvorova, osmice, upletene osmice, duple osmice….podijeljeni u skupine kao dječica sa strpljivim učiteljima. Onako dječje ponosno pokazujem mojim mentorima uradak. Divno je zapravo u odrasloj dobi imati ovakve trenutke savladavanja nove vještine ili znanja. I, krećemo natrag, prema lijevo, odnosno Sniježnici kroz dobro markiranu stazu, lagano nizbrdo, a onda desno uz suhozide i natrag do sela prilazeći mu sa suprotne strane od kud smo krenuli.

Ukupno trajanje ture s pauzom bilo je 5 sati, taman stignemo još doma na kasniji objed i što god smo još planirali za poslijepodne.

Autorica teksta: Katarina Čebulc Negodić