Ni Vakula ni nadolazeće grmljavinsko nevrijeme nisu niti malo djelovali na optimizam pred odlazak na planinu Čabulja ⛰️ i njen najviši vrh Veliku Vlajnu (1780 m). Prošlo se i kroz samo nevrijeme u Neumu, a kiša nas je pratila sve do doma „Miljenko Bošnjak“ na Bogodolu.
Kada se putem do doma malo i zaluta to zna ispasti dobro jer sporednim rutama možeš naići na sokoliće, bebe fazane, nekropole sa 71 stećkom, pastirske pse veličine medvjeda, nepregledne padine pune procvjetale kadulje….
Oblačno nebo i laganu kišicu u domu je već s vrata popravila Danijela sa svojim koktelima . Ubrzo je atmosfera bila takva da je bilo jasno kako smo baš svi uvjereni da će nedjeljno jutro biti baš po našim željama- sunčano te da ćemo se popeti na Veliku Vlajnu.
Jutro je svanulo bez itijednog oblaka! Uz kolege iz HPD Prenj 1933. – Josipa, Miju i Ermina, nas je desetoro krenulo na vrh Čabulje. Uspon od nešto više od 900 metara visinske razlike i predviđena četiri sata uspona. Najprije preko pašnjaka s niskom travom, proljetnim cvijećem i ljekovitim biljem, a onda listopadna šuma i uspon kroz kulorar do samoga vrha. Kada smo izlazili iz šume, poželjeli smo malo i oblaka- za malo hlada i za dekoraciju na fotografijama. I dobili smo malo oblaka. Tako da je uspon do vrha Velike Vlajne bio više nego ugodan. A prošli smo ga za pola sata manje nego je oznakama predviđeno. Za nagradu na vrhu dobili smo nevjerojatan pogled- na kanjon rijeke Drežanke te planine Čvrsnica i Prenj.
Uslijedilo je spuštanje do doma za dva i pol sata i ponovo Danijela, ali ovaj put u ulozi kuharice. Falafel za one s vege-odabirom i kebab za ostale. I torta s narančom i smokvama te tufahija za desert. Ide to Danijeli, mora se priznati.
Dakle, niti Vakula s crnim prognozama niti činjenica da nas je na usponu bilo 13 (navodno nesretan broj), nisu pokvarili niti vrijeme niti raspoloženje.
Ne samo da nema nas đe ne dođemo nego tamo đe dođemo donesemo i vrijeme sa sobom- upravo onako kakvo želimo.
Autor teksta: Goran Cvjetinović