Mjesto radnje: Zagreb. Vrijeme radnje: 3 ipo ujutro. Ja vičem: „Pero diži se! Zakasnit ćemo!“ Ošamućeni manjkom sna, s nogama iznemoglim od gradskog asfalta, krećemo u 4 sata na još jednu pustolovinu uz već tad prisutno pitanje „Je li ovo potreba?“ Ako se pitate zašto, recimo da smo već iz Zagreba prema Vrgorcu i njegovom Matokitu krenuli premoreni i nenaspavani, uz već jedan odrađeni uspon ovaj tjedan, kratki no ledeni Zir. Ali, jače je od tebe. Jednom kad kreneš, stalno joj se vraćaš. Kraljici planini. Razgovaramo o očekivanjima ovog vikenda. Kukam čitavih 500 kilometara: „Kako ćemo se popet’?“ „Nećemo moć’ meda!“ No, kao i uvijek, Pero je tu da izbalansira nervozu.
Zora polagano sviće. Uz doručak i kavu nastavljamo put do Vrgorca gdje nas dočekuju naše Karla i Anna. Ostatak ekipe je s autobusnog kolodvora u Vrgorcu krenuo prema početku staze. Nakon kratke regrupacije auta u Ravči (obzirom na odabir kružne staze) i ostalih slatkih muka, krenuli smo prema Matokitu. Dok je nekolicina nas tek započela uspon, kolege školarci te starija i iskusnija ekipa već su bili dobro zagazili. Zovu nas i kažu da su školarci uhvatili *ebeni zalet i da ih nećemo lako stići. That’s the spirit!!! Vremenska prognoza: sunčano, uz poneke oblake koji nam taman dođu za ohladit’ se. Hodamo po kamenim, lijepo građenim stepenicama, ali i tipičnom kamenjaru i makiji te se nakon nekog vremena spajamo s ostatkom ekipe i uz kratku pauzu nastavljamo dalje. Cijelim usponom bacaju se fore na pjesmu Mama ŠČ. ŠČAPIII! Planina Matokit (lat. Monte Acutum ilitiga Oštra planina) s pravom se tako naziva, budući da na pola presijeca dva grebena koji se kao divovi izdižu nad okolnim krajolikom. S vrha Sveti Rok (1062 mnv) do kojega smo se penjali otprilike 2 ipo sata, pruža se izvanredan pogled: na jugu se naziru Pelješac i Hvar, na sjeveru Čvrsnica, Prenj i Velež u BiH, a tu su naposlijetku i Biokovo, Vrgorac te vrhovi Sv. Mihovil i Veliki Šibenik. Uspjeli smo! Je li se itko sjeća umora s početka teksta? Ni mi. Nakon što smo podijelili oduševljenje, vadimo hranu iz ruksaka. Pa ljudi moji, kakvi Michelin restorani! Kako se tek na planinama jede… Panceta, kobasice, kruh, sirevi, sendviči, masline, salate, razni kolači, uz vodu, čaj i kafu opremili su nas poželjnom energijom i osmijehom. Vjerujem da su svi ljudi na planini sretni. Besplatna terapija u svijetu u kojem nema „džabe ni u stare babe“. Vlada jednostavna i neiskvarena ljubav čovjeka prema prirodi, ali i ona neograničena ljudska empatija. E sad prelazimo na Tina Ujevića, hrvatskog pjesnika. Kakve on veze ima s planinarenjem, you may wonder. Na sat opće kulture pozvao nas je naš Vlaho koji je recitirao Ujevićevu „Žene među kraljicama“ i tako mu odao počast u rodnom mjestu. Da je bar nekome palo na pamet snimiti ozarena ženska lica koja su pažljivo slušala što Ujević ima za reći. Navodno im se najviše svidio stih „Svaka je od vas rođena da vlada“, dok je pak suprotnom spolu najlogičniji bio onaj „Što hoćete?“. Uz smijeh smo započeli spust sjevernom stranom grebena koji je izgledao obećavajuće dok nismo naletili na jamu koja je oduševila naše članove speleološke sekcije. Nastavili smo dalje, no brzo smo se vratili nazad uz lekciju: ako ne vidiš markaciju, vrati se do mjesta gdje si je zadnji put vidio/la! Jama it is. Nakon toga, uputili smo se ispravnim putem direktno u snijeg. Bilo je kratko i slatko, u pozadini se čuo žamor i smijeh od ponekih padova. A tek osjećaj hrapavih zvukova koje koraci ostavljaju u snijegu. Neprocjenjivo. Spust je bio spoj snijega, kamenjara i pastirskih ljetnih stanova. Divno, divno, divno. Nakon uspješno odrađenog spusta, čekajući prijevoz uspoređujemo broj prijeđenih kilometara, elevaciju kao i broj potrošenih kalorija.
Golema glad ponovno nas hvata, stoga odlazimo u Makarsku i u pizzeriji Maká nadoknađujemo izgubljene kalorije. A bilo ih je. Pobjedu je kod većine odnijela pizza No. 6.: ricotta, mortadela od vepra s tartufima, straciatella, krema od pistacija, masline. Eh, kako bolje završiti dan nego s ovako balansiranim okusima. Navečer smo se napokon uhvatili planinarskog doma Velobrdski ledari. Kakav je to divan dom s još divnijim ljudima. Imali smo apsolutno SVE! Booking i airbnb ni do koljena, kunem se! Pogodite što se odmah izvadilo na stolove? Imate jedan pokušaj. (…) Ma e, daj još malo kolača, keksa i čokolade, nije bilo dovoljno, hoćemo još!!! Dok su pojedinci sjedeći na klupama učili čvorove, neki su bezbrižno ćakulali i komentirali dosadašnje dojmove, a nas dvoje smo se na kauču refavali od napornog dana. U 23 sata, spremanje za krevet. Do sutra! Mjesto radnje: Makarska. Vrijeme radnje: 7 ujutro. Ja opet vičem: „Pero diži se!“ Napokon smo naspavani, iako vidim da Pero jedva čeka popit’ kafu. Veseli je žamor u dnevnom boravku doma, kuhaju se kafe, turska, etiopijska te raznorazni čajevi. U zraku se osjeća ushićenost radi novog izleta. Uz bogati doručak i magnezij, nakon pospremanja kreveta i ostalih stvari oko 8 sati polazimo iz doma prema Živogošću i planini Sutvid. Vodič Denis tješi nas školarce: „Ma malo je zahtjevnija nego jučerašnji Matokit.“
Na usponu očigledno nismo sami jer nas je na parkingu dočekala nekolicina auta (a i ljudi). Osim toga, stigli su i naši školarci te ostali članovi koji zbog jučerašnjih obaveza nisu mogli biti na Matokitu. Vremenska prognoza: oblaci i magla, ali se ne bunimo jer nam je ionako vruće. Prvotni uspon građenim serpentinama bio je čaroban. Kao i jučer, hodamo stazama kojima su pastiri nekada gonili svoja stada. Divan pogled na priobalje, Živogošće i Igrane te na otoke Hvar i Brač. Na raskrižju skrećemo na težu, recimo kozju stazu i uz nešto jači uspon stižemo na malu livadu koja se nalazi prije samog prijevoja planine. Na njoj radimo pauzu za rani ručak (ilitiga brunch). Ono što je dojmljivo je da svi članovi vade svu hranu koju imaju. Slanu. Slatku. Ljutu. Kiselu. Nitko ne pita i ne traži ništa zauzvrat, samo daje, dijeli i uvijek ima dovoljno za svakoga. Kažem vam ja, ljubav je u planinama. Nakon što se hrana slegnula, dižemo se i spremno čekamo upute naše Željke koja nam je demonstrirala kako i zašto koristimo čvor bulin. Od smotane ljevoruke i nema neke koristi, no uz Željkinu pomoć uspijevam savladati čvor. Pero je, mora se priznat’, bio zeru bolji, kao i ostatak školaraca. Bravo! Nakon što nas je usputno promatrala uspinjući se, Milena je (inače gospođa koja je popela Mt. Everest – WOW!) nama školarcima dala nekoliko osnovnih naputaka vezanih uz korištenje opreme. Hvala joj na korisnim i primjenjivim savjetima. Došlo je vrijeme da idemo dalje prema vrhu, a čeka nas još 45 minuta i-to-kakvog uspona. Ugledamo ispred sebe kamene gromade, škrape i ploče. Osjećam da je svima uzbuđenje na vrhuncu. Kad već nema divokoza, netko ih mora zamijeniti. Polako ali sigurno, rukama i nogama, nakon sveukupno 3 sata uspona stižemo na vrh Sutvid (najvjerojatnije inačica imena staroslavenskog boga Svetovida) ili Velika Kapela (1155 mnv). Znate onu „The best view comes after the hardest climb?“ E pa ovdje to nije bio slučaj. Što bi rekao naš Kiki, kao guske u magli. Nije se vidjelo apsolutno ništa, no to nije umanjilo doživljaj ove krute planine. Dapače, prekrasna je. Inače, sa Sutvida se prema sjeveru pruža pogled na jučerašnji Matokit, kao i gore spomenute vrhove blizu njega. Osim toga Rilić, a na jugu se mogu vidjeti otoci Hvar, Korčula te poluotok Pelješac. Prema sjeverozapadu masiv Biokova sa svojim najvišim vrhovima.
Nakon kratkog odmora i slikavanja na vrhu, tek je spust onaj koji je bio izuzetno izazovan. Poledica i strmina, don’t say more… Traži se oprez i fokus. Ja bas razmišljam kako se školica zaista pokazala korisnom za daljnji napredak u planinarenju i generalno izlazak iz zone komfora, uz naravno neporecivo novostečeno znanje… A onda odjednom PLJUS! „Dobro sam, nije mi ništa.“ A i nije, osim par modrica i ogrebotina, koje će neko vrijeme čuvati uspomenu na Sutvid. Nova lekcija naučena: prilikom ovakvog spusta nema razmišljanja! Nakon što smo uspješno odradili silazak istom stazom, uz orašaste smo plodove odmorili pokraj rodne kuće pok. Ante Perića koji je zaslužan za markaciju ove staze. Nasmijali smo se natpisu koji je stajao na zidiću, a kojega je Ante, kako kaže, osobno dao podići od „australijske mirovine“: „Tko se rodi kao pule, umire kao magarac!“ Genijalno.
Vrijeme je za kasni ručak. Dobro je naša Marija jednom rekla: „Nema nas đe ne jedemo!“ Naša Nita ”sredila” nam je gulaš u baru Masline, koji je, naravno, okružen maslinicima, a sam bar dava dojam šarmantnog boemskog prostora. Zatvorim oči i zamislim toplu ljetnu večer usred maslinika uz graju veselih ekipica… Gulaš odličan, taman papren, piva, gemišt, čaj. Sve je bilo kako treba. Kako i neće kad je ekipa kako treba. Nakon što smo pojeli i preostale zalihe iz ruksaka, osobnim se automobilima vraćamo prema Dubrovniku i Konavlima. Iako umorni, Pero i ja sa žarom komentiramo sve dogodovštine divnog vikenda koji je uz dobro društvo proletio za čas. Sretno zaključujemo da smo uspjeli izdurat’ sve ono što sam mislila da nećemo. Ma ljudiii, na planini se sve da izdurat’. Osjećaj ponosa očistio je svu maglu s vrha i donio zaključak: jedva čekamo opet!!! P. S. Zahvaljujemo svima na divno provedenom vikendu, a posebno našim vodičkama koje su nam to i omogućile!
P&K
1. dan: VRGORAC – MATOKIT (vrh Sv. Rok) – RAVČA
– dužina: oko 8 kilometara
– trajanje hoda: oko 5 ipo sati
– ukupni uspon: oko 855 metara
– potrošene kalorije: 1180 kcal (Katarina); 2139 kcal (Pero)
2. dan: ŽIVOGOŠĆE – SUTVID (vrh Sutvid ili Velika Kapela)
– dužina: oko 8 kilometara
– trajanje hoda: oko 5 ipo sati
– ukupni uspon: oko 915 metara
– potrošene kalorije: 1171 kcal (Katarina); 2525 kcal (Pero)
Tekst napisala: Katarina Miljak