U sklopu prvog izleta sa uključenim noćenjem, polaznici naše Opće planinarske škole vođeni rukovodstvom HPD Sniježnica, pošli su na Mosor i Kozjak 4.-5.2.2023. Organizacijska struktura stručnog vodstva svrsihodno je naručila i turistički autobus kojim je upravljao meni znan, iskustvom prekaljen i karakterom živopisan vozač “Braillo”. Točnošću švicarskih satova i japanskom etikom nabijena, ranom zorom krenula je naša diližansa prema meni i mnogima do tad neistraženim planinama i brdima.

Nakon kraće stanke u Opuzenu vožnja prema Mosoru je protekla bez problema, a kapetan naše motorne lađe lakoćom je motao autobus kao Bosanka sarmu. Vožnja uskim i vijguavim cestama, te prometnim labirintom krajnjih naseobina podmosorkog gorja doveo nas je na  mjesto iskrcaja. Tamo  upoznajemo našu dragu prijateljicu vjetrovite naravi, buru. Netom prije ukrcan, naš nasmijani vodič Denis, poveo je družinu prema Lugarnici na Mosoru.

Putem spoznajemo radost penjanja prvih uzbrdica krškog terena Mosora, a naše divne heroine i voditeljice, na empatski pogon ohrabruju našu transformaciju iz skupine za prvomajski grah u upenjane divokoze. Ozarenih obraza, probijamo labirint mosorskog kamenjara i susrećemo prve znakove snijega. Nedajući se zastrašiti hrabro tuckamo štapima prema naprijed i dolazimo pred Lugarnicu s koje puca pogled na suncem obasjan Split i iznenađujuće impresivan akvatorij Srednjeg Jadrana. Taj prizor na Brač, Hvar, Lastovo, Šoltu, Čiovo i udaljeni Sušac vrijedio je svakog koraka.

Po dolasku na Lugarnicu zauzimamo svoje pozicije za nadoknadu kalorija, dok društvo nam čini pomno odjeven “retro lugar”. Ponudio nam je domaćinski čaj i utjehu u oporavku od uspona. Bura svira uvodnu točku, preludij svog čuvenog dvodnevnog koncertnog komada “Sila i Ludilo “ u fis duru.

Nakon oporavka i nešto veće pauze, krenuli smo prema domu i tu je naše vodstvo izvelo odlično sastavljenu i nenajavljenu demonstraciju planinarske vježbe naziva “Zašto nositi gojzerice”. Počinje simulacija uganuća gležnja neopremljene planinarke. To je već standardna planinarska vježba u HPD Sniježnica, kažu nam iz Uprave kasnije, u kojoj učimo kako pravovremeno aplicirati sprej za hlađenje i kompresijski zavoj na netom ugaženi gležanj. Naš član, polaznik tečaja K.K. intervenirao je munjevito i uspješno sanirao ozljedu, te tako uspio spasiti mobilnost mlade planinarke koja nastavlja svoj put sa minimalno umanjenim motoričkim sposobnostima. Ostatak grupe korigira strelovit tempo uspona, te sa smješkom nastavlja svoj zadani i planirani pohod.

Malo prije doma, polaznicima bura otkriva svoje pravo lice i demonstrira silu žestokim olujnim udarima. Refuli testiraju volju našeg planinarskog kolektiva koji hrabro odolijeva sili prirode i uz provjerenu tehniku “sjedi na guzicu”, privodi svoj dan kraju. Napokon ugledasmo naše privremeno konačište Planinarski dom Umberto Girometta. Predivna kamena građevina čiji prilaz krasi izvor vode “Novak”, a zelena stabla borova umiruju udare bure vodeći nas u smiraj do našeg toplog prenoćišta. Pred dvorom doma čekaju nas dva tovara sa svojim “samarima” i mali šnaucer. Retrospektivno, poseban mi je osjećaj da smo zapravo doživjeli pravi suživot čovjeka i te čuvene dalmatinske “beštije”. Kako bismo jeli taj grah negdje u planini da nije tovara i čovjeka. Logično, Izvadih mobitel i slikah; ”Big like, share now!”

Unutrašnjost doma ima posebno ugodan ambijent. Miris vatre i feeling onog “pravog” drva daje naznake da ćemo uživati. Svi hvataju svoja mjesta, naručuju tople napitke, vade karte i ostale društvene igre. Ugodna atmosfera i organizirana hrana. Na meniju čuveni grah, ali i ostale vege i rubno vege opcije. Grah sa kobasicama odličan, više nego opravdao reputaciju, ipak apsolutno iznenađenje je domaći čaj od 10 trava. Obavili smo i kušnju lokalnih destilata pelina, travarica i ostalih oblika tekućeg naslijeđa, nakon čega velika većina uz smješak gleda gdje su kreveti i posteljina. Izuzev par navodnih “kenjkanjizama”, naposlijetku svatko dobiva adekvatnu posteljinu i deke, a Sniježničarska družina pomalo, ali sigurno odlazi na zaslužen počinak.

Nedjeljno jutro dočekah zadovoljan u toplini vlastite novostečene vreće za spavanje. Za oporavak mišića tijekom noći koristili smo magnezij, a za dobru vibro masažu listova kolektivno hrkanje (jačina 3 od 5). Važno je uzeti slušalice ili neke izolacijske umetke za uši, ali i znati da slušalice mogu biti beskorisne bez “downloadirane” muzike. Naime, šok i nevjerica… u planini nema stabilne internetske veze. Nisam siguran kako će im se to odraziti na booking.com, eto ih tamo. Neki sudionici su komentirali da je voda zimi hladna i da u WCu nije bilo papira, ako nisi zatražio itd… ali nema veze, mora da je u šatorima puno ugodnije i jedva čekam ta iskustva i izlet. Nego da nastavim…

Pranje zuba, hladan “plah” i pakiranje. Cap cap doručak, jaja i hrenovke… jutarnje tragedije “nestalo je masla”, followed by kruh i marmelada sve onako divno sirovo, baš kako treba. Kafa i jutarnja “baza”, te oblačenje za polazak. Naši članovi zahvaljuju dobrim domaćinima, te nakon ritualnog fotografiranja kreću u svoj epski spust.

Potok žubori, borići se njišu, zaklonjena staza nudi miran ispraćaj do onog prijevoja. Majčin dragane, uletismo u zasjedu. Kakva “devedes’ prva”, ustaše ili partizani! Atomski sa desna vjetrovita konjica udara po boku i onemogućava nam kretanje, razbija formaciju i lomi redove. Poneke lakše planinarske primjerke baca u pod. Zadnjim naporima vadimo mobitele i snimamo to za kasnije postove i živi nastavljamo nizbrdo. Nakon ovog “K2” iskustva već planiramo Netflixov serijal “NEma nas đe ne dođemo!”, S01 E02 “Siloviti orkan Mosora”.

I tako, nizbrdo bez većih problema spustili se u autobus, a naše vodstvo predlaže tri opcije. Ništa, nešto i uspon na Kozjak. Nakon razvoženja i međusobnih konzultacija, planinari kreću u nove avanture. U ovom izvještaju ću obraditi “Kozjak” jer u Decathlon sam došao tek kasnije, pa ne znam kako je bilo tamo…

Dakle, Kozjak! Apsolutno spektakularno sadržajan hike sa minimalnim elementima penjanja. Oduševljen. Pogled je nezaboravan i teren raznolik. Kamenjar, sipar, stijena i kasnije rahla zemlja u spustu kroz magičnu borovu šumu. Ajme, ajme! Lijep li je taj Kozjak. Pun pogodak! Naša družina je ovjekovječila svoje iskustvo uspona malim videom, kako za takvo mjesto spada! M.M. i ja, smješak/zagrljaj, kolektivni cmok cmok i iskreno oduševljenje čistom ljepotom prizora oko nas. Kakav Milano, … KOZJAK! Taj hrbat je jedinstveno lijep i ljepotom ravnopravan bilo kojem poznatijem hikeu u Dalmaciji. Meni potpuno nov i neočekivan. Lijepo li je ne imati “pojma“ i doživjeti ovakve stvari prvi put! Great success!

Spust sa Kozjaka je doživljaj za sebe i Denis nas je proveo fantastičnom rutom koju osim planinara dijele i ljubitelji adrenaliskih sportova. Konkretno “downhill” biciklizma. Nevjerojatno je gdje ti “luđaci” jure niz okomite nizbrdice, a njihove drvene konstrukcije izgledaju kao neki nastrani lunapark za koji znaš da nemaš što treba. Svaka im čast, no naše mi je ipak draže i osjećaj te šume Kozjaka je transcendentalan, gotovo meditativan (skoro se može mjeriti sa tuckavim zvukom planinarskih štapova).

Nakon spusta došli smo do našeg “busa” i nastavili prema Decathlonu. Nakon shopping/burger/kolač/kafa krenuli u vožnju i povratak nazad. Par punih crta, prestizanja i urnebesno smiješnih vozačevih provala dođosmo sretni i zadovoljni nazad doma.

Planinarenje!? …ZALJUBLJEN! Provesti vikend okružen planinama, ostaviti svakodnevne obaveze i osjetiti živost diveći se prirodi u dobrom društvu…UVIJEK!

Marija, Karla od Kolača i Anna ..veliko HVALA!

 .

Tehničke info:

Prvi dan MOSOR distanca 8.04 km Gornje Sitno – Lugarnica – Dom. Ukupna elevacija 543 m

Drugi dan KOZJAK Put Voljaka – Sveti Juraj – Tureta – Rupotine distanca 5.55 km sa 584 m. ukupne elevacije

 .

Tekst napisao: Vlaho Carević