Što sve čovjek može u jednom danu
- Volujak, 16.10.2022.
Prvo – možeš ustati rano. Zapravo, moraš. Razmišljajući o jednodnevnom planinarenju iznad 2000 m nameće se ta banalna istina. Malo me gdje priroda planine toliko očarala ako se iz Dubrovnika prethodno nisam vozio dvije-tri ure. Osim naravno na planini Orjen. Odgovor na pitanje „Gdje se ide?“ ako se ne ide na istok nametnuo se sam po sebi. Ideja “grupno na Volujak” je postojala već ranije, pa nakon dugo žongliranja između privatnih i poslovnih obaveza te vremenske prognoze napokon se ukazala jedna slobodna sunčana nedjelja. Prije nego mi druge budalaštine padnu napamet šaljem Mariji poruku „ja bi možda iduću sub. ili nedjelju na Volujak“. Neđeja it is.
Ne poznam nikog naivnijeg od sebe. „Čovjek planira, Bog se smije“ kaže jedna mudrost za koju sam (opet naivno) mislio da je bosanska. Bio plan naivno ambiciozan ili ambiciozno naivan, kad se prijavilo preko 25 ljudi, a moj Opel odlučio vikend provesti kod automehaničara, sve što je dalje bilo… bilo je jasno da plan s Brgata u 6, Papin do 8:30, vrh Velika vlasulja u 12, vrh Trnovački Durmitor u 13:30… neće ići baš tako lako. Nakon preslagivanja za prijevoz, ustaje se u 5, krećemo s Brgata oko 6:15 te i mi i dan osvanusmo na odmorištu uz Klinje jezero uz još uvijek nadoknadivo prolazno vrijeme. Tek kad starim magistralnim putem u smjeru Foče izbiješ na Gatačko polje za sobom ostaviš krš i kamenjar, a pred očima se otvore beskrajni pašnjaci, osjeti maglica nad potocima, i ukažu planinski vrhovi na samoj granici Bosne i Hercegovine i Crne gore, poput nekog upozorenja da od tu pa dalje na istok nema labavo. Kao dijete sam bio na Tjentištu, zimi, vjerujem da to neke “traume” ostavi. Zadnjih desetak godina puno više slušam o toj Zelengori, Magliću, Volujku nego o Orjenu.
Drugo – treba doći na Čemerno i napit se te vode i tog zraka. Planinski prevoj i selo na gotovo 1300m gdje kažu da se kiše s krovova na jednu stranu slijevaju potocima k pritokama Neretve u jadranski sliv, a s druge strane krovova potocima k Sutjesci u crnomorski sliv. Kako ta pomisao o istoj kiši koja će završiti miljama daleko jutros nestvarno zvuči dok nastavljamo vožnju prema Čemernom, a nad nama se budi prekrasan sunčan dan. Još do prije desetak godina, dok tunel Čemerno nije probijen, glavno je tu zimsko pitanje za volanom bilo “kakva je cesta preko Čemernog?”. O tome tu svjedoči jedna od starijih još aktivnih meteoroloških stanica. Danas Čemerno od zaborava spašavaju samo zaljubljenici u prirodu i rijetki stari kov ljudi koji su ostali živjeti prostor između Volujka, Lebršnika i Zelengore.
U dolasku kasnimo gubeći pola kolone koja ne vozi baš za nama. Makadamom od Čemernog do prekrasnog planinarskog doma Volujak od sedam automobila, dva smo morali ostaviti u nemogućnosti da savladaju uspon razrovan potocima. Nakon preslagivanja u pet automobila Vlaho i ja za razbuđivanje pješačimo oko dva kilometra do planinarskog doma Volujak. U Domu je živo. Pozdravljamo gazdaricu i krećemo. Uspon počinjemo oko 9:45, i već mi je tada jasno da izgubljenu uru ne možemo nadoknaditi te da će do Trnovačkog Durmitora stići samo jedan neubrojivi član Društva.
Treće – moraš vidjeti Kuk. Čim napraviš prvih sto metara od planinarskog doma Volujak na Papinom dolu pred očima ti se na prekrasnim pašnjacima ukaže nestvaran prizor stijene Kuk, a desno od Kuka nadvija se Orlovac, najviši vrh planine Lebršnik. Nas staza vodi lijevo sjeverno od Kuka dolom kojim teku i poniru potoci izvora Sutjeske, a pred nama se propinju strme travnate padine, stijena i sipari velebnog Volujka. Volujak je planina s nizom vrhova preko 2000 mnv u smjeru jugoistok sjeverozapad paralelan s planinom Lebršnik.
Smjer uspona počinje kod tri stabla do kojih okružujem laganu padinu s desne strane malo da izbjegnem potoke i glib, a malo zbog ljepšeg pogleda nego kroz šumu. Naravno da za dobro jutro promaših pokoju markaciju. Uz lagani tempo prilagođen za 26 ljudi stižemo do izvora Goveđak gdje radimo prvu pauzu. Volujak je planina s tragovima ledenjačkih stijena, staza je na mjestima uska ali za nas navikle na dinaridski kamenjar uz jadransku obalu dojam je da se ovom stazom može gazit i u papučama. Nakon te prve pauze malo pojačavamo tempo prema raskrižju staze gdje se ista ravno nastavlja na vrh Studenac (drugi najviši vrh BiH), a nas staza vodi oštro desno u smjeru vrha Velika vlasulja, najvišeg vrha Volujka s 2336 mnv. Uz pojačani tempo nakon dva sata uspona radimo drugu pauzu u sjeni nakon jednog od sipara. Tu postaje jasno da moram usporiti tempo uspona ako želim izbjeći da se dijelimo u dvije grupe. Uz dobar odmor krećemo dalje. Staza dugo sječe prekrasne padine Volujka prema sjeveroistoku i izbija preko dva prevoja pod zadnji dio staze. Pomislim kakav je ovo zimi raj. Nisam imao plan raditi treću pauzu tridesetak min prije vrha, ali moram jer tih zadnjih 300 metara visinske razlike je praktički staza “ravno u brdo” uz nagib valjda oko 40°. Tempo uspona zadnjih 30 min oštro prema vrhu nakon 3 sata hoda je mnogima vidljivo naporan. Tu više nema suvišnih riječi. Da ne uveličavam, ali svak se svakim korakom bori sa sobom. Povremeno bacim oko s čela kolone prema grupi iza sebe. Gaze i ne odustaju. Osjećam se ponosan, bez lažne patetike, nije lako iz dubrovačke svakodnevice uskočiti u gojzerice i ispeti preko 1000 m visinske razlike s preko 15 km i šest ipo sati hoda. Napokon izlazimo na vrh oko 13:15. Grupa se malo razvukla pod samim vrhom što dovoljno govori o zadnjem dijelu uspona, ali na vrh naravno izlaze svi. Na vrhu je još desetak ljudi, sve u grupicama po 3-4 planinara. Pogled je nestvaran. Nemoguće ga je dočarati riječima. Riječi su općenito precijenjene. Vidi se Bjelašnica i Čvrsnica. Zelengora i Maglić su ko na dlanu. Durmitor i crnogorske planine dominiraju na istoku. Lebršnik i Kuk sad djeluju kao minijature. Dan za pamćenje.
Nakon podužeg zasluženog odmora i sunčanja na vrhu silazak ide lakše, ali noge su teške. Spuštamo se za nepuna tri sata uz jednu pauzu na izvoru Goveđak. Volujku ćemo se sigurno vratiti. Čeka nas Trnovački Durmitor i Studenac dogodine, plan je sigurno Orlovac, plan je repetitor na Lebršniku zimi, plan je Maglić, Bioč… ah, da, sad se tamo gore meni opet netko smije.
Za kraj, nek’ uđe u zapisnik Oli i ja pješačimo još dva km od Doma do auta.
Nema labavo.
Četvrto – kad te pokušaju obeshrabrit ti se popni na Volujak. To možeš iz Dubrovnika u jednom danu.
Piše: Mario Miljak
Fotografije: Matea Pejić